Djevojčice koje žele povrijediti druge često su samo djevojčice koje nisu naučile kako izraziti svoju bol
Neke djevojčice su grube. Ismijavaju druge, ističu njihove mane i pokušavaju istaknuti sebe na račun tuđe nesigurnosti. Lako je pomisliti da su jednostavno zločeste, da namjerno žele povrijediti.
Ali ako zastanemo i pogledamo malo dublje, često ispod te grubosti nalazimo nešto sasvim drugo. Tamo živi jedna tužna djevojčica. Djevojčica koja se osjeća nevidljivo, koja se boji da nije dovoljno dobra, koja ne zna kako reći: „boli me“.
I tada, umjesto da pokaže svoju ranjivost, ona povrijedi. Ne zato što želi biti takva, nego zato što ne zna drugačije.
Sve su to izgubljene djevojčice
Postoje i druge djevojčice. One koje šute. One koje se priklanjaju jačima. Ne zato što se slažu s onim što se događa, nego zato što se boje. Boje se da će i same postati meta. Da neće pripadati. Da će ostati same.
I one, jednako kao i ove prve, nose svoju tihu tugu.
Sve su to zapravo izgubljene djevojčice.
Sretna osoba ne želi da drugi budu nesretni.
Onaj tko je miran u sebi ne treba rušiti druge da bi se osjećao važnije.
A ovaj svijet treba sretne djevojčice.
Uloga odraslih žena – prostor koji liječi
Zato je važno da budemo uz djevojčice dok odrastaju.
Da ih učimo da su vrijedne.
Da su dovoljne.
Da ih vidimo i kada su glasne i kada su tihe.
Ponekad je dovoljno da mama, teta ili učiteljica stane, pogleda djevojčicu i kaže:
„Vidim te.“
„Znam da ti je teško.“
„Voljena si, i kad ne znaš kako to pokazati.“
Jer ako ne radimo s tim malim ženama, ako ih ne učimo kroz ljubav, podršku i razumijevanje kako biti u kontaktu sa sobom, one odrastaju, ali njihova bol ostaje.
Kada djevojčice odrastu, a bol ostane
Te djevojčice ne nestaju. One postaju žene.
I ako nikada ne nauče kako osjetiti i otpustiti svoju tugu, kako razumjeti svoju ljutnju i gnjev, ta ista bol počinje živjeti drugačije. Tiše, ali jednako snažno.
Postaje ogorčenost.
Nepovjerenje.
Zatvorenost prema drugim ženama.
Postaje potreba da se sve kontrolira. Da se odnosi grade oprezno, iz straha, iz računice.
Takve žene često više ne vjeruju, ne vjeruju drugim ženama, ne vjeruju životu, ponekad ni sebi.
A duboko unutra još uvijek živi ona ista djevojčica. Ona koja nije bila viđena. Koja nije bila shvaćena. Koja nije bila voljena.
Prekidanje kruga
Zato iscjeljenje nije luksuz. To je odgovornost.
Prema sebi. I prema djevojčicama koje dolaze poslije nas.
Jer nesretne žene često, nesvjesno, stvaraju nove nesretne djevojčice. Prenose ono što same nisu uspjele izliječiti. Ali taj krug se može prekinuti.
U trenutku kada žena odluči stati. Osjetiti. Pogledati svoju bol bez bježanja.
Kada si dopusti otpustiti ljutnju, tugu i gnjev.
Tada se nešto mijenja.
Ne samo u njoj.
Nego i u svijetu oko nje.
Ljubav kao početak
Jer djevojčice koje nauče voljeti sebe ne trebaju povrijediti druge.
A djevojčice koje su voljene odrastaju u žene koje ne ruše, ne natječu se i ne umanjuju nego grade, podržavaju i vole.
I tada, negdje duboko unutra, ona mala djevojčica napokon može odahnuti.
Jer je dobila ono što je oduvijek trebala: ljubav, sigurnost i nježnost.
Zato biraj žene koje se ne natječu, nego podržavaju. Koje te podsjećaju tko si kada zaboraviš. Koje te hrane nježnošću, a ne nesigurnošću. Jer upravo takve žene, zaslužuješ u svom životu.
