Riječ vještica potječe od staroengleske riječi wicca (muški oblik) i wicce (ženski oblik), što se u prijevodu najčešće tumači kao „mudrija“ ili „ona koja zna“. U najranijim zapisima, te su riječi bile povezane s mudrošću, znanjem o prirodi, iscjeljivanjem i podučavanjem, a ne s mračnim silama.
Izvor riječi „vještica“
Zanimljivo je da i u hrvatskom jeziku riječ vještica ima korijen u riječi „vješt“, što znači spretan, mudar, onaj tko poznaje i razumije. Dakle, vještica je u svom izvornom značenju vješta žena, ona koja poznaje prirodna bogatstva, razumije ritmove života, zna što liječi, što hrani i što obnavlja.
Vještice kao čuvarice prirodnog znanja
Originalne vještice nisu bile zle ni mračne. Bile su žene i muškarci koji su živjeli u skladu s prirodom, razumjeli njezine zakone i poštovali njezine cikluse. Njihova povezanost s onim “nevidljivim”, s duhom, intuicijom i božanskim činila ih je mostom između vidljivog i nevidljivog svijeta. Njihovo znanje o iscjeljivanju, rađanju, smrti, ciklusima i biljkama bilo je istodobno i sveto i opasno jer je predstavljalo moć koju se nije moglo kontrolirati.
Lov na vještice – strah od ženske moći
Kako su se razvijale društvene strukture koje su nastojale kontrolirati tijelo, um i duh, ženska sloboda i mudrost postale su prijetnja. Tijekom stoljeća poznatih kao “lov na vještice”, tisuće žena su optužene, mučene i ubijene samo zato što su bile drugačije, slobodne, samostalne, iscjeliteljice, babice ili jednostavno žene koje su se usudile znati.
Između 1500. i 1660. godine, u Europi je ubijeno do 80.000 žena i muškaraca, a stotine tisuća bilo je mučeno ili prognano.
Najčešće su mete bile udovice, žene bez muške zaštite, one koje su živjele izvan društvenih normi, one koje su se usudile slušati sebe, svoje tijelo i prirodu. Tada su nastale i zloglasne knjige poput Malleus Maleficarum (“Malj za vještice”), priručnik koji su opisivali kako prepoznati, ispitati i pogubiti vješticu.
Kolektivno iscjeljenje – povratak mudroj ženi
Danas, stoljećima kasnije, još uvijek nosimo tragove tog kolektivnog straha. Strah od toga da budemo “previše”, previše slobodne, previše osjećajne, previše jake, previše intuitivne. No, vrijeme je da se prisjetimo tko smo bile. Vraćamo se sebi, svojoj unutarnjoj boginji, svojoj mudrosti i povezanosti s prirodom.
Svaka žena koja danas iscjeljuje, pleše, sluša svoj unutarnji glas ili se okuplja u ženskom krugu, liječi dio te drevne rane. U svakom našem disanju, u svakom povratku sebi, vraćamo dostojanstvo svim onim ženama koje su nekad spaljene jer su bile mudre.
Sjećanje kao čin moći
Prisjetiti se znači probuditi ono što je bilo potisnuto. Sjetiti se znači ponovno osjetiti snagu koja teče kroz našu krv – snagu života, stvaranja i iscjeljenja. Vještica nije simbol tame, već svjetlosti koja vidi kroz iluziju. Ona je žena koja se sjeća.
