Cijeli život slušamo što “bismo trebale”, kako trebamo izgledati, misliti, govoriti, živiti. Slušamo glasove koji nas usmjeravaju prema sigurnom, poznatom, prihvaćenom. Ali nijedan od tih glasova ne poznaje ritam mog srca. Nijedan ne zna koliko puta sam padala i dizala se, koliko sam puta iz pepela gradila sebe iznova.
Ne želim više biti ono što drugi očekuju.
Ne želim živjeti po tuđim pravilima, ni kročiti stazama koje su drugi iscrtali.
To više nije moj put.
Život po tuđim mjerilima samo me udaljava od mene same, od mog daha, mog tijela, moje istine.
Da, možda će me osuđivati.
Možda će me neki napustiti.
Možda će reći da sam previše, da sam drugačija, da sam čudna.
Ali više me nije briga.
Ne trebam odobrenje za svoj život.
Ne trebam dozvolu da budem slobodna.
Biram radije izgorjeti u plamenu strasti nego venuti u životu bez ljubavi.
Biram plesati s nesigurnostima, smijati se usred kaosa i plakati kad mi dođe.
Jer to znači da živim.
Da osjećam.
Da sam živa.
Ovo je moj život, moje putovanje i moji izbori.
Ne tražim da me razumiju.
Samo želim biti vjerna sebi.
Jer jedina stvar koja je doista važna —
je da sam sretna.
Sada.
I uvijek.
