Postoji trenutak u kojem osjetiš da više ne možeš dalje onako kao prije.
Da ti treba pauza, dah, tišina…
Trenutak da osjetiš sebe.
Naš put iscjeljenja počinje upravo tu, u tijelu.
U dahu koji te vodi, u pokretu koji se rađa iznutra,
u dopuštanju da sve što je bilo, jednostavno teče.
Tijelo pamti sve.
I suze koje nisi pustila.
I smijeh koji si zadržala.
I bijes koji si ušutkala.
Kad mu napokon dopustiš da govori, ono te ne izdaje,
već te nježno vraća kući, natrag sebi.
Ako te preplave emocije … pusti ih.
Ako te pozove ples … zapleši.
Ako osjetiš blokadu … udahni dublje nego ikad.
Ako osjetiš da ti srce želi nešto reči … slušaj ga.
Vrati se svom ritmu.
On je tvoj kompas, tvoj dom, tvoja istina.
Kad si u njemu, sve postaje jednostavnije, mekše, istinitije.
Budi dah.
Budi tijelo.
Budi ljubav.
Jer kad se vratiš sebi — vraćaš se Životu.
